Ovog puta nije na redu nikakva visoka planina bombastičnog naziva u Alpama, nego jedna od naših omiljenih zagorskih planina, Strahinjčica, s vrhom Sušec visokim 846m. Jedan ugodno proveden vikend, sa isto tako ugodnim i mojoj obitelji dragim prijateljima, od kojih je onaj jači dio, dugogodišnji planinar poznat u ivanečkom kraju. Zbog nešto slabije fizičke kondicije, ljepšeg dijela obitelji, odlučili smo se za uspon lakšom varijantom, točnije preko Jesenja do Brda Jesenjskog gdje smo po završetku asfalta ostavili vozilicu, i put nastavili cipel cugom, po cesti, do planinarskog doma na Strahinjčici. Uz ugodno čavrljanje….čitaj tračanje, jer se nismo mogli boriti sa ženama, za pedesetak minuta laganog hoda stigli smo da cilja, planinarski dom na Strahinjčici 618m. I vidi čuda, tu smo doživjeli pravo razočaranje, dom je bio zatvoreni…onako velik i markantan a zaprti, to još sad nemrem vjerovat i to u jeku planinarskih aktivnosti. Brutalno…. nema pive, nema vode, osim desetak planinara koji se čudom čude, kao i mi. Da bi ublažio svoje razočaranje skočio sam do vrha Sušec 846m. i udario žig u dnevnik. Do samog vrha vodi jedna prekrasna staza, u donjem djelu malo strma sve do vidikovca Dedek koji se nalazi na 721m. s kojeg puca predivan pogled po Zagorju, mislim da se tu nalazi i uzletište za paraglajdere, u daljnjem svojem djelu, sve do vrha, staza vodi pitomim šumskim putem blagim uzbrdicama. Od planinarskog doma do vrha, laganom šetnjom uz fotografiranje, potrebno je oko tridesetak minuta.
Ne bih htio komentirati zašto je dom bio zatvoren, to neka ide na dušu onima koji vode brigu o tom domu i o planinarima, meni je falila samo piva, ali mi je pomalo degutantna obavijest da se potrebni žigovi nalaze u lovačkom domu u Krapini. Živi bili.
Daklem, ovako.... što se tiče manjih grupa ili, ne daj Bože pojedinačno, u dom se ne može...Sapienti sat
Nema komentara:
Objavi komentar