Kilimanjaro - siječanj 2020

Kilimanjaro je najviša afrička planina vulkanskog porijekla i ujedno najviši samostojeći vulkan na svijetu. Naziva se još Bijelo brdo ili Sniježno brdo visine 5895m. nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Tanzanije i u blizini je granice s Kenijom. Za tanzanijski narod Kilimanjaro predstavlja simbol svjetlosti i slobode jer je na vrhu planine 1961. godine po sticanju neovisnosti zapaljena baklja kako bi se ta svjetlost širila van granica Tanzanije.

Već duže vrijeme bio je u planu odlazak u Tanzaniju i pokušati ispenjati Killimanjaro ali uvijek se našao neki razlog odgađanja sve dok sad nije pala odluka , sad ili nikad, i u vremenu od 21. do 31. 01. sve se posložilo i želja se ostvarila.

Dolaskom u zračnu luku Kilimanjaro nakon odrađene procedure ulaska u Tanzaniju pričekao nas je vozač s mini busom zabrinjavajuće kvalitete, ali to u ovom trenutku nije bitno. Potrpali smo se sa stvarima u bus i krenuli do tridesetak kilometra udaljenog  grada Moshi i smještajnog objekta Lindrin Lodge udaljenom 3 km. od centra grada. Moshi je grad na sjeveroistoku Tanzanije u podnožju planine Kilimanjaro, udaljen je od granice s Kenijom 30 kilometara. Bolje da ne opisujem kako grad izgleda, jad i bijeda, glavna ulica asfaltirana a sve ostale u prašini ili blatu, život se odvije uz samu cestu, kuha se, jede se, proizvodi se, sve je puno štandova, odvija se dosta gusti promet i mislim da sam primjetio jedan semafor ali ni jedan prometni znak. Glavne ulica prepuna je autorikši, motora i automobila i svi taksiraju. Ima jedna zanimljivost bez obzira na oduzimanje prednosti prolaza ili nešto sličnog nema nikakvog urlikanja, pokazivanja srednjaka, psovanja ili bjesomučnog trubljenja, da.. da.. da.. daleko smo mi od njihove kulture u vožnji. Kad sam već kod kulture onda svakako moram spomenuti da je u Tanzaniju zabranjeno unijeti plastične vrećice i tijekom desetak dana boravka u Tanzaniji a pogotovo tijekom planinarenja nisam vidio niti jednu bačenu plastičnu vrećicu, jer ipak turisti ih donesu, i niti jednu bačenu plastičnu bocu, put od ulaska u Nacionalni park do vrha Kilimanjaro i nazad izuzetno je čist. Nažalost za razliku od naših planina, kad se sjate vikendom naši vrli izletnici na planine onda u ponedjeljak niti komunalno poduzeće ne stigne očistiti, tako je barem na Ivanščici. Smještajni objekt Lindrin Lodge sušta je suprotnost života u gradu, uređen zapadnjački stilom, čisto, uredno, izuzetno ljubazno osoblje i vanjski bazen, no..... mjesto je ograđeno tri metra visokim betonski zidom na čijem je vrhu osam redova žice pod naponom i pod stalnim nadzorom čuvara pripadnika Masai plemena.

Istog dana na večernjem brifingu upoznali smo se s vodičima, utvrdili rutu kretanja i niz drugih pojedinosti koje su potrebne za treking. Tako je za našu šesteročlanu ekipu bilo angažirano dvadeset ljudi a to su bili nosači, vodič i kuhari koji su nas pratili do zadnjeg logora a na vrh su nas pratili samo vodiči. Sve ekspedicije na vrh su unaprijed najavljene i u Nacionalni park ne može se bez vodiča, prema vrhu vodi nekoliko ruta koja je svaka drugačija i zanimljiva na svoj način. Mi smo odabrali Marango rutu za koju nam se činilo da je prema opisu i najavama najlakša a ujedno je jedina koja ima čvrste objekte za noćenje, međutim malo nam je bilo kontradiktorno da je to ruta koja ima najmanji postotak uspješnosti dolaska na vrh Kilimanjara a isto se na kraju ispostavilo da je stvarno tako. Sveukupno , uspon i silazak trajao nam je šest dana, četiri dana i jedna noć uspona i dva dana silaska. U usponu smo od kampa do kampa svladavali visinsku razliku od tisuću metara i pet do sedam sati hodanja. Dva puta dnevno nam je glavni vodič Denis mjerio kisik. Uspon sve do zadnje baze, Kibo Huta, nije toliko zahtjevan većinom vodi široka staza i nema posebnih strmih uspona, kod nekih osoba problem može predstavljati konstantno povećanja visine pa dolazi do sve izraženijih simptoma visinske bolesti, koraci postaju sve kraći, puno brže se umara a odmori su češći. Sve do zadnjeg kampa i uspona prema vrhu nitko od nas nije imao nikakvih simptoma koji bi ukazivali na visinsku bolest. Hodali smo polako ili kako su nam vodiči rekli „pole-pole“ a zbog privikavanja organizma na visinsku razliku uz to potrebno je piti vodu najmanje tri do četiri litre dnevno kako bi nadoknadili manjak kisika.

Prilikom uspona od samog ulaska u Nacionalni park puna tri dana nas je pratila kiša, tek u povratku smo mogli uživati u svim ljepotama krajolika kojim smo prolazili, od snježnog vrha Kilimanjara preko alpskih dijelova do ljepote džungle u nižim dijelovima sa svim onim egzotičnim biljkama i krikova nepoznatih životinja. Na svim usponima većih visina vrlo bitna je aklimatizacija tako smo i mi imali predviđenu aklimatizaciju trečeg dana na Horombo Hutu,3920m/nv, s namjerom uspona prema kampu Mawenzi na 4500m/nv ali stigli smo svega na Zebra rocks 4200 metara, radi se o skupu velikih vulkanskih stijena koje svojim prugastim uzorkom podsjećaju na zebru, ovdje nas je opet uhvatio prolom oblaka tako da smo se morali vratiti u kamp Horombo Hut i probati posušiti pojedine dijelove odječe na bilo koji način, jedini je bio u vreći za spavanje a predviđena aklimatizacije je propala. Od drugog kampa, Horombo Hut do trećeg kampa Kibo Hut, ujedno i zadnjeg  prije završnog uspona, prolazi se podnožjem Kilimanjara s pogledom prema vulkanskom vrhu Mawenzi visine 5149 metara no zbog lošeg vremena koje nas je pratilo od samog početka mi smo vrh Kilimanjaro vidjeli tek kad smo stigli na njega.

U popodnevnim satima četvrtog dana stigli smo u zadnji kamp Kibo Hut na 4720m/nv, hladno magloviti vrijeme u još hladnijoj kamenoj kolibi, ništa obečavajuće a najzahtjevniji dio bio je tek ispred nas. Zavukao sam se u vreću da se malo ugrijem, nismo puno razgovarali mislim da je svaki od nas bio u svojem filmu. Od sna nije bilo ništa, zbog količine vode koje smo popili svako malo smo odlazili na WC a to je bila prava avantura. Zahodi su se nalazili tridesetak metara niže i kod svakog povratka zadihani smo bili kao da u najmanju ruku imamo upravo istrčanih sto metara. Slijedila je rana večera pa dogovor s vodičima oko završnog uspona i opet na „spavanje“, naravno o nekom spavanju nije bilo govora, dogovor je bio da se na završni uspon krene negdje oko jedan sat poslije ponoći. Prije ponoći još jedna WC avantura i gledam kako se vani bodri i sprema krenuti prema vrhu jedna grupa od desetak ljudi. I konačno negdje poslije jedan sat krećemo i mi, izlazim van pogledam u nebo i vidim posuto je zvijezdama, nisam mogao vjerovati da ne pada kiša a nije bilo ni vjetra ovog puta smo bili nagrađeni dobrim vremenom, nije bilo prehladno, idealno vrijeme. Polako krećemo nogu pred nogu, više nema lagano od Kibo Huta sve do vrha slijedi oštri uspon svakim korakom dobiva se na visini i na ovom dijelu se gube bitke zato Maranga ruta iz najlakše prelazi u najtežu i s najmanjim postotkom uspješnosti. Sve glasnije i sve dublje disanje, sve češći odmori . Negdje poslije spilje Hans Meyer koja je na 5150 m/nv počeli smo sustizati neke planinare  četvero petero ljudi nisam ih više brojao i onda mi je sinulo da je to bila grupa koju sam vidio dva sata prije nego smo mi krenuli, nismo mi bili toliko brzi jer je to naprosto nemoguće nego su oni polako odustajali i to je bilo točno jer kad smo se mi vračali njih nismo više sreli.  Dvijestotinjak metara do vrha vidim nazire se Gilman's point jedan od vrhova koji se priznaje za uspješan uspon na Kilimanjaro i onda mi je počela sumrak saga, tijelo mi je naprosto vrištalo za kisikom, svaki pokret mi je bio naporan, voda u cijevi mjeha mi se zamrznula a više nisam imao snage da skinem ruksak i uzmem drugu iz termosa. Počeo sam gubiti samopouzdanje dignem pogled i vidim da i drugima nije lakše jedva dižu noge i polako lelujaja, stanem i gledam prema vrhu, još malo, moram to izgurati, srce mi je lupalo ko ludo i onda evo ga Gilman' point.... dobro je, gore sam. Aklimatizirao sam se vrlo brzo, naravno ako se može govoriti o aklimatizaciji, energetski gel i energetska pločica i povratio sam dio snage ali srce mi nije prestajalo s jakim lupanjem, probao sam se spustiti dvadesetak metara niže ali nije pomoglo..... tu sam odlučio, ok, gore sam na Kilimanjaru to mi je bio cilj, možda mi je u tom trenutku to bila granica mogučnosti a za dvjesto metara više ne isplati se riskirati, znam da dalje nema više uspona ali ja imam u ovom trenutku simptome visinske bolesti i tu treba stati, planina vrlo jasno sve govori vrlo brzo uzima danak. Krenulo nas je šestero i svi smo stigli do vrha, trojica do Gilman's pointa a trojica do Uhura Peaka.

Spremni za avanturu

Zračna luka Kilimanjaro u Tanzaniji.

Lindrin Lodge

Brifing prije polaska na Kilimanjaro.

 Moshi

Autobusna stanica u Moshiu

Spremanje opreme za planinarenje i priprema za odlazak.

Zajedno s vodičima

Ulaz u Nacionalni park

Završne pripreme prije polaska.

I naravno početak lagane kiše.

Maketa Kilimanjara

 

Ulaz na Marango rutu.

Početak džungle

                                     

Za promjenu malo sunca.

Mandara Hut, prvi kamp.

Nastavak prema Horombo Hutu

Izlaz iz džungle

Vodiči

Pogled prema Horombo Hutu

Drugi kamp Horombo Hut

Upis prilikom dolaska, vrši se u svakom kampu.

Dnevni odmor

"Sanitetska vozila"

Odlazak preko Zebra Rocka prema kampu Mawenzi na aklimatizaciju.

Kiša kod Zebra Rocka i prekid aklimatizacijskog uspona.

Povratak u kamp Horombo Hut

Treći kamp Kibo Hut na vidiku.

Večera i priprema za završni uspon.

Noćni uspon na vrh Kilimanjara.

Rani jutarnji sati, stotinjak metara do cilja.

Podno samog Gilman's pointa

Gilman's point

Pogled po krateru i Uhuru Peaku.

Povratak u Kibo Hut

Povratak u bazu

Kilimanjaro u magli i oblacima.

Foto za sjećanje 

Mawenzi 5149m.

Ponovo u Horombo Hutu na noćenju

Zajednička s vodičima,

Zajednička fotografija s ekipom koja nas je pratila na putu prema Kilimanjaru.

Agencija Monkey Adventures ured u Moshiu

Priznanja za uspon na Kilimanjaro

Završna analiza uspona

Na putu prema National Parku Tarangire